Hoće li svaki sljedeći par morati od Ustavnog suda tražiti krunski ”atest” za udomljavanje?
Možemo li namjerni pravni nered shvatiti kao ciljano odvraćanje obitelji u životnom partnerstvu od pokušaja da dobiju dijete i dovedu ga kući? Ili će se Centri za socijalnu skrb sada automatski pozivati na ovaj presedanski slučaj pa će odobravati udomljavanje ako par ispunjava sve druge propisane uvjete? Sve to ostaje nejasno i nedefinirano.
Ova priča ima sretan kraj. Dvoje domskih mališana dobilo je novu obitelj. Za njima su se zauvijek zatvorila vrata ustanove u kojoj žive djeca za koju se nisu brinuli roditelji. Već su bili na moru. Kad se probude, čeka ih topli kakao u veselim šalicama. Nitko ne viče. Nitko nije pijan. Navečer se pričaju priče o patuljcima i zmajevima u kojima napokon pobjeđuje dobro. Kod kuće ih vole. Sada su samo njihovi.
Nova adresa ovih klinaca je zagrebački dom Ive Šegote i Mladena Kožića, obitelji muškaraca u životnom partnerstvu. Mladen i Ivo tri su se godine borili da im sustav povjeri djecu, povlačili se po sudovima, advokatskim kancelarijama i centrima za socijalnu skrb.
Djeca su čekala i sanjala ružne snove u kojima se ispostavilo da happy enda nema. Izašlo je na dobro. Ali veliko je pitanje što će sutra biti s drugim gay udomiteljima, koji također žele postati roditeljske figure napuštenoj djeci. Jer pravna zbrka koju je ovaj par osjetio na svojim leđima nije razriješena jasno i jednom zauvijek niti je to zasad u planu.
Zakon s rupom
Vlada, naime, ne želi mijenjati Zakon o udomiteljstvu koji je ova ista garnitura donijela 2018. godine. U tom zakonu s rupom istospolni parovi u životnom partnerstvu ili takozvanom gay braku nisu navedeni kao mogući udomitelji. Baš to je ispušteno. Zato su Ivo i Mladen odbijeni iako su prethodno uspješno prošli sva stručna testiranja u kojima se uzduž i poprijeko ispituje i ocjenjuje sve, od psihologije do uvjeta stanovanja u koje bi trebalo doći dijete. Centar za socijalnu skrb nakon svega toga rekao je ne. Životnog partnerstva nema u zakonu. Dakle, ne može.
No stvar su kasnije ipak spasili sudovi. Prvo Upravni sud, a zatim i Ustavni, ocijenili su da se udomiteljstvo ne smije uskratiti ljudima samo zato što pripadaju gay zajednici.
Nedovršen posao, zašto?
Takva odluka Ustavnog suda bila je ključna za ovaj par i za ovu djecu. Ustavni sud, međutim, nije naložio izvršnoj vlasti da u tom smislu jasno izmijeni zakon. Zbog čega to ustavni suci nisu učinili, to jest zašto obavezom da se korigira zakon nisu jednim potezom eliminirali sve buduće sporove oko udomljavanja djece u istospolne obitelji, apsolutno je nejasno.
Vladino ministarstvo već se izjasnilo da promjena zakona u skladu sa odlukom Ustavnog suda nije u planu iako je ona u konkretnom slučaju dovela do toga da Centar za socijalnu skrb promijeni odluku i da Ivo i Mladen dobiju djecu. Prema tome, pravni nered nije raščišćen. Posao je ostao nedovršen.
Treba li zato očekivati da će svaki sljedeći gay par morati od Ustavnog suda tražiti krunski ”atest” za udomljavanje? Možemo li to shvatiti kao namjerno odvraćanje obitelji u životnom partnerstvu od pokušaja da dobiju dijete i dovedu ga kući? Ili će se Centri za socijalnu skrb sada automatski pozivati na ovaj presedanski slučaj pa će odobravati udomljavanje ako par ispunjava sve druge propisane uvjete?
Zakon jedno, Ustavni sud drugo
Sve to ostaje nejasno i nedefinirano. Odluke Ustavnog suda trebale bi biti obavezne za sve, ali iskustvo nam govori da je ogluha u praksi i te kako moguća. Nema, dakle, garancije da Centri za socijalnu skrb u budućim slučajevima neće gledati prvenstveno zakon, a on ostaje isti kakav je i bio, pravo parova u životnom partnerstvu tamo i dalje neće biti zapisano.
U takvim će se okolnostima opet morati prolaziti sve faze sporenja kakve su prošli Ivo i Mladen, od ustanova za socijalnu skrb do Ustavnog suda. A to traži ne samo upornost, znanje i dobre živce, nego donosi i velike troškove sudskih i administrativnih postupaka koje si mnogi neće moći priuštiti.
Kako to shvatiti?
U ulozi mandatara Vlade, Andrej Plenković rekao je nakon izbora u srpnju da ”posvajanje djece ide presporo” i da će njegova vlada ”ubrzati procedure”. Lani je novu obitelj dobilo samo 85 djece iako ih je u domovima 1558, a čak 1400 parova strpljivo čeka posvojenje, više od polovice preko tri godine. Temu udomiteljstva nije spomenuo, a pogotovo gay udomitelje.
Je li u toj šutnji sadržana poruka da se slobodno pripreme za višegodišnju kalvariju? Kad već europska sudska praksa u ovakvim slučajevima ide u korist gay parova pa im se prava ni u Hrvatskoj ne mogu oduzeti – barem da im se udomljavanje kod nas maksimalno oteža. Kako drugačije sve ovo shvatiti?
Izvor (tekst i fotografija): https://www.telegram.hr/zivot/sad-kad-su-ivo-i-mladen-konacno-uspjeli-udomiti-djecu-zasto-ustavni-sud-ne-trazi-izmjenu-zakona/